Zemlja divova – Big Game

PRM / Broj 4 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2014.

Dva brata Tony i Bradley McDonald bili su prvi pioniri u ovom ribolovu te nakon toliko godina, smatraju se ponajboljim kapetanima kada govorimo o ribolovu velikih plavoperajnih tuna. Isploviti ćemo sa njima na mjesta oko Prince Edward otoka i pokušati uloviti posljednje morske divove!

Piše: Antonio Varcasia
Preveo: Marin Hlobik

Za sve su zaslužne haringe

Sedam je sati ujutro, vlažan je rujanski dan u North lake harbouru, koji se nalazi na krajnjem istoku otoka princa Edwarda u Kanadi. Karakteristične drvene vrše za lov jastoga se lagano suše u mnogim spartanskim skladištima duž kanala koji se otvara u južnom dijelu zaljeva St. Lawrence, u Atlantskom oceanu. To je veoma važan trenutak za mještane ovoga grada, većinom ribara koji imaju samo jednu misao u glavi, a to su velika jata haringi, debele, masne i pune ikre kako se približavaju obali radi reprodukcije.

Lokalna vlada je već odlučila kolika će biti kvota dodijeljena otočanima i ne zanima ih na koji će način ribolovci loviti, no kada se izlovi dodijeljena kvota ribolovna sezona na haringu se prekida. Svaki ribolovac koji lovi na ovom području mora pokušati uloviti što više ribe i upravo zato rade 24 sata na dan. Brodovi dolaze u luku iskrcavaju ulov, i odmah isplovljavaju sa novom svježom posadom. Lov haringi je dobar posao unatoč kratkoj sezoni pogotovo od kada su Japanci počeli otkupljivati ikru haringe.

Stanovnici North lake-a znaju da ogromna jata haringi ne prate samo ribari već i riba koja zatvara morski hranidbeni lanac, divovska plavoperajna tuna, koja se približava obali za vrijeme mrijesta haringi, i zatim nestaje kada zima krene odlučno spuštati temperaturu mora.

Iz tog razloga, nakon što se završi sezona lova na jastoge, sve se vrti oko haringa, ili ih se ide loviti ili se kreče u lov na tune koje halapljivo jedu haringe prije nego migriraju na jug prema Meksičkom zaljevu. Dva brata Tony i Bradley McDonald bili su prvi pioniri u ovom ribolovu te nakon toliko godina, smatraju se ponajboljim kapetanima kada govorimo o ribolovu velikih plavoperajnih tuna. Isploviti ćemo sa njima na mjesta oko Prince Edward otoka i pokušati uloviti posljednje morske divove!

Real life

Prije dolaska na Prince Edward island, ili kako ga mještani skraćeno zovu ”PEI”, mislio sam provesti nekoliko dana na moru brumajući u driftingu, te čekati sa svim strpljenjem ovoga svijeta na griz ovih fantomskih divova. Iz tog razloga, ukrcavši se na ”Frayed Knot” klasični brod za lov jastoga dug 45 stopa kojim upravlja Kurt Harris, jedan od najboljih kapetana u posadi braće McDonald, počeo sam polako slikati romantične fotografije luke koja se budi. Nakon samo dvije milje plovidbe u nekoliko sam minuta shvatio da sam da sam potpuno pogriješio sa svojim predviđanjima. More bilo poprilično valovito, i puno raznih brodova, neki su bili veliki i krcati haringama koje su ljudi sortirali, a neki su bili poput našeg broda, u mahnitoj potrazi za tunama. Između brodova koji su se kretali tuda, izbjegavajući mreže i plutače pojavljivali su se pilot kitovi i tuljani koji su se užurbano hranili haringama. Na nebu se isto tako održavala impresivna predstava, a glavni glumci su bili galebovi i kormorani koji su se obrušavali sa 30 metara visine u more ne bi li i oni ukrali koju haringu. Samo to bi bilo dovoljno da budem zauzet na neko vrijeme, no to je bio samo mali dio predstave koja je tek trebala početi. Kurt se je prvo pobrinuo da ulovi dovoljno živih mamaca, u ovom slučaju skuša koji su identične poput naših, i koje su izgleda omiljene tunama.

Nakon što smo ulovili na sabiki dvadesetak skuša, kapetan daje gas ne bi li što prije došao do plutače koja označava jednu od njegovih mreža. Na PEI kapetani mogu koristiti male mreže naravno ako je veličina oka i dimenzija mreže u skladu sa zakonom. Kurt poput ostalih ribolovaca koristi svoju mrežu, koja ukoliko je dobro postavljena bude puna haringi, za prihranu i kao sidro. Obično povlače mrežu i tresu je tako da dio lovine ispadne iz mreže, na taj način imitiraju sve radnje brodova za lov haringi, što tune ukoliko su aktivne i ukoliko se hrane na površini, koriste i dolaze po svoj relativno laki plijen i doručak.

Domaći ribolovci ovo nazivaju ”rock n’roll”, kada se tune hrane na površini i kad ih možemo vidjeti, tada je i postotak ulova ribe najviši, tako da kapetani često zamole klijente ribolovce da si stave harness i direktno iz stolice čekaju griz. Skuša se pažljivo montira na circle hook i bez dodatnog otežanja, a kapetan čeka na griz držeći predvez u ruci. Ukoliko ne dođe do griza, Kurt kao i ostali kapetani ne gubi vrijeme na jednom mjestu, nego žurno izvuče sav pribor i promjeni mjesto. Ukoliko u mrežima ima dosta haringi, odlučuje da podigne mrežu i prebaci je na novo mjesto, gdje nema toliko ribolovaca, no mrežu na novom mjestu spušta bez da haringe vadi iz nje i kreće sa ribolovom.

Ehosonder je i ovdje nezamjenjivi uređaj, i svi brodovi imaju uređaje visoke preciznosti koji prepoznaju bez greške koliko tuna imamo pod brodom i na kojoj dubini. Kapetan i dok spušta mamce u more gleda u ekran uređaja ne bi li shvatio da li se ribe kreću prema mamcu ili ne. Velika prednost na PEI je to što se ribolov odvija na dubinama od 30 do 40 metara, što olakšava borbu sa ribom i u većini slučajeva nam je omogućeno da lovimo bez dodatnih otežanja i dinamičnije, a i ribolovcu je lakše pobijediti ove velike ribe, što bi bilo mnogo teže na nekim drugim mjestima sa većom dubinom. Tuna koja je prešla 300 kilograma, kako možete zamisliti, je veoma sumnjičava i kada uvjeti nisu idealni (vjetar/valovi, temperatura i bistroća mora, malo sitne ribe) nije ju lako natjerati da napadne naše mamce. Zato kada tune izbjegavaju i odbijaju naše mamce, te samo brzo prolaze ispod broda što možemo vidjeti na ehosonderu, kapetani iz North lakea često koriste drugu strategiju, odlaze iz zone gdje su koncentrirane haringe, i izlaze na pučinu (zapravo nikada ne idu dalje od 4-5 milja), i kreću sa ribolovom na dubinama od 50-60 metara uglavnom sa dva štapa u driftuna 50-60 metara udaljenosti, jedan se štap postavlja u struju ili na dno a drugi se mamac prezentira uz pomoć zmaja. Ribolov sa zmajem prakticiraju gotovo svi kapetani a neki poput Tonya McDonalda nose sa sobom bocu sa helijem da bi zmaj letio i kada nema vjetra.

Prednost zmaja je ta da glavni najlon i predvez kvačimo na štipaljku, sličnu kakva se koristi u ribolovu sa downriggerom za uzicu na kojoj se nalazi zmaj, prezentirajući mamac na površini na veoma prirodan način bez mogućnosti da tuna vidi predvez. Nije potrebno reći da je i u ovom slučaju griz tune spektakularan i često se vidi i iz udaljenih brodova zbog agresivnosti napada. Plavoperajne tune sa otoka Princa Edwarda, su poznate generacijama ribolovaca kao ribe koje su rijetko lakše od 400 libri (200 kg), većina riba koje se ulove su u rasponu od 700 do 800 libri, a svake sezone se ulovi nekoliko riba koje prelaze 1000 libri. To može izgledati nerealno kada pomislimo kakve ribe mi lovimo na našem moru, no činjenica je da su to izvješća koju svaki ribolovac mora dostaviti vladi nakon ulova ribe, srednja lovnost u North Lakeu je 1,5 riba na dan, znači normalno je svaki dan uloviti barem jednog diva ali postoje dobre šanse da ulovimo i dvije ribe u jednom danu. U PEI zbog sigurnosti i zdravlja ribe ali i ribolovaca (samo 50% borbi se završava u roku od sat vremena) lovi se isključivo sa circle hook udicama, gotovo uvijek bez kontrakuke, oprema je rigorozno klase 130 libri dok najloni i predvezi po zakonu ne smiju biti manje nosivosti od 180 libri. Obično se na rolu namota backing od kevlara nosivosti 200 libri te klasični najlon nosivosti 200 libri. Predvez je obično kratak (3-4 metara) fluorokarbonski nosivosti od 200 do 400 libri.

Očuvanje i ekonomija: čestiti primjer

Među otočanima ribolov divova je izazov sa kraljem mora, ukorijenjena je u povijest, čak i kada je cijela tuna vrijedila manje od pedeset dolara. Sada se govori o 10 do 50 dolara po kilogramu, ovisno o organoleptičkim svojstvima mesa i masti, što se ocjenjuje od strane stručnjaka iz zemlje izlazećeg sunca čim riba stigne na dok, a potom se šalje za Tokyo. Unatoč tome vlada PEI i njegovi stanovnici ne žele potratiti svoje bogatstvo i glavni su čuvari divovskih riba. Zamislite da na otoku postoji 369 dozvola za obavljanje gospodarskog ribolova tune, koje pripadaju kapetanima brodova. Svaki vlasnik dozvole može loviti komercijalno, i uloviti i ubiti samo jednu ribu na godinu.

Dobro ste razumjeli, samo jednu ribu, ukoliko posjedujete dozvolu za profesionalni ribolov. Ostatak ribolova se provodi po principu ulovi i pusti, uz kontrolu vlade iako, istina je, da je civilizacija i savjest većine ribolovaca na ovom otočiću u Atlanskom oceanu , je nešto što me je najviše oduševilo. Uz brzi izračun i procjenu prosječnih vrijednosti može se vidjeti da bi prihod od prodaje tuna za lokalne ribolovce bio oko 2000000 dolara na godinu. Računajući sa ribolovnom sezonom i ribolovnim čarterima smatra se da na ovaj način ribolovci zarade 3000000 dolara, a uz to zarade zbog turista i hoteli, restorani i sve ostale usluge koje ribolovci koriste tijekom putovanja. Ako malo bolje pogledamo te brojeve vidimo da je odabir vlade PEI i Canade i više nego zanimljiv. I više od toga ako pomislimo na dugoročno ulaganje jer su mnoge studije pokazale putem označavanja riba da 90% riba preživi puštanje koje prakticiraju lokalni ribolovci. Riba se nikada ne podiže na brod i poseban alat (vrsta modificirane kuke), je razvijen da bi ribu prihvatili za rep i omogućili da ribu što prije otkvačimo.

Lov divova: savjeti

Ribolovna sezona na PEI je veoma kratka, otprilike od sredine kolovoza do sredine listopada, stoga je bitno da rezerviramo mjesto prije znajući da je ova destinacija ”Full booked” iz godine u godinu. Tony McDonald ima flotu od šest brodova savršeno opremljenih za ovu vrstu ribolova i kapetani su veoma susretljivi, a možete ga kontaktirati na stranici: www.tonytunafishing.com