Kančenica za škarpinu

PR More / Broj 1 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2013.

Pišući ove retke stalno me obuzima nelagoda i osjećaj da moram braniti lov iz ruke naspram lova sa štapom, naravno da se sve ovo može prilagoditi za lov sa štapom ali ja neću, gušt mi je nekad iz ruke…

Piše: Milan Maleš

Škarpina, jedan od najsjajnijih trofeja ribolova kančenicom i zasigurno jedna od najljepših i vizualno (te gastronomski) najatraktivnijih riba jadrana potajno se provlači kroz želje i snove svakog ribolovca kad se uputi u ribolov kančenicom. Ona je najčešće usputna lovina kod ribolova u obalnom, dubinskom, noćnom te klasičnom kančenicom za kanjce (uf, morat ću jednom opisati sve te vrste kančenica…) koja se dogodi s vremena na vrijeme i uljepša cijeli ribolovni dan. Da se ona uloviti i pri ribolovu modernim tehnikama kao što su kabura, inchiku ili live kab, i sve su to valjani načini lova škarpine (odnosno tih i tih riba, među ostalim i škarpine), ali ja sam se zainatio da odem i ulovim baš škarpinu, i to bez dvadeset kanjaca koje bi usput ulovio klasičnom kančenicom, a čije izvlačenje bi zapravo umanjilo vrijeme koje ješka provodi na dnu čekajući onu koju želim. Za tu svrhu sam izradio predvez koji eliminira ulov sitnije ribe (i time unosi rizik povratka kući bez ičega) i montirao ga na tunju za lov iz ruke. Mnogi će reći “staromodno”, ja kažem “stara škola”.

Tunja za lov škarpine

Ideja je bila dakle ponuditi ljepotici dovoljno veliku ješku da joj ne može odoljeti, a koja će ujedno biti “prevelik zalogaj” za sitniju ribu poput kanjaca, jera i slično. Škarpina uzima meso bilo koje ribe “od mase”; bukve, iglice, šnjura, lokarde, gire, srdele, kao i meso hobotnice, muzgavca, lignje, lignjuna, pa čak i meso kalifornijske i patagonijske lignje. Sve su to ješke koje dolaze u obzir, ali ja ipak najradije serviram srdelu, obavezno cijelu. Pola srdele količinski bi bilo sasvim dovoljno, ali čim je načeta sitna riba se odvaži i rastrga ju, pa jedino cijela dolazi u obzir. To bi se dalo riješiti omatanjem elastičnim koncem, ali ja radije periodički mijenjam ješku jer s vremenom gubi miris a to je bitna komponenta privlačnosti u lovu prirodnim ješkama.

“Tehnička svojstva” srdele su zapravo lošija nego kod ostalih nabrojenih ješki, mekša je i slabije se drži na udici, slabije podnosi i smrzavanje, ali njezina lovnost je neupitna. S obzirom na to možda je najbolje ponuditi dvije različite ješke, jednu malo žilaviju za koju ćemo biti sigurni da je prisutna na udici sve dok ozbiljna riba ne zagrize. Za ješkanje cijele srdele ali i ostalih ješki rezanih u duguljastoj formi koristim dvije udice u nizu veličine 2/0 (ta veličina otprilike odgovara prosječnoj sdrdeli), primjerice Mustad 92553fs, rosfrajne udice tipa beak od kojih prva drži ješku, a druga je samo ovlaš zabodena u stražnju polovicu. Te duple udice vežem na pjok (pramu) dužine nekih dvadeset centimetara od najlonskog monofila promjera 0.60 mm. Dobra strana škarpine je što nije osjetljiva na vrstu i debljinu strune, loša strana je što je prilično rijetka i nije ju lako pronaći. Struna promjera 0.60 mm je naravno predimenzionirana s obzirom na veličinu ribe ali čini predvez krućim i lakše se nosi sa uvrtanjem mamca prilikom tonjenja na dubine koje u lovu škarpine mogu biti znatne. Pošto se škarpina kao što sam već spomenuo ne obazire na strunu puno efikasniju prezentaciju se postiže rigidnim predvezom nego nekakvom finijom varijantom koju će uvrtanje učiniti neupotrebljivom nakon nekoliko spuštanja. Pjoke montiram na predvez promjera 0.80, također od najlonskog monofila, na način da donji pjok bude neposredno iznad olova (da ješka leži na dnu), a gornji nešto izdignut.

Za montažu pjoka najzgodnije je koristiti tehnosfere ograničene običnim gropovima na samoj struni predveza, s ovim predimenzioniranim sistemima to smijem jer je rezerva snage dovoljna da bez straha mogu i oslabiti strunu na taj način. Predvez završavam vrtilicom, obavezno opet predimenzioniranom, ne radi snage već radi trajnosti. Ovakav predvez kvačim na tunju za lov iz ruke namotanu sa 100 do 150 metara strune promjera 0.80 do čak 1.20 mm, ovisno na kojim dubinama operiram. Pišući ove retke stalno me obuzima nelagoda i osjećaj da moram braniti lov iz ruke naspram lova sa štapom, naravno da se sve ovo može prilagoditi za lov sa štapom ali ja neću, gušt mi je nekad iz ruke. Stoji meni u brodu uvijek najmanje 4-5 štapova za razne tehnike, ali za lov kančenicom na srednjim dubinama meni je iz ruke zakon. Pošto sistemi za lov iz ruke općenito sporije tonu i više ih zanosi kurenat (zbog debljih korištenih struna), oni zahtijevaju nešto krupnija olova naspram sistema za lov sa štapom. Za ovu kančenicu ja koristim olova od 250 do čak 500 grama, obavezno izdužene forme zbog bržeg tonjenja i manjeg otpora prilikom izvlačenja. S ovim robusnim priborom je vrlo jednostavno raditi, a ima još jednu dobru stranu – navedeni najloni su dovoljno jaki da ispravljaju navedene udice u slučaju kad zapnu za dno, što se pokazuje itekako korisnim iz dana u dan s obzirom na terene po kojima operiram.

Akcija ribolova

A gdje to tražiti škarpinu? Možemo ju tražiti doslovno na svim dubinama, od samog plićaka pa na dalje, obavezno na kamenitim i škrapastim terenima. S obzirom na to najlogičniji izbor su brakovi i skala od otoka. Škarpina je statična riba, pa čekanje na sidru nema nekog velikog smisla, nju treba aktivno tražiti “češljanjem” terena, a šansa za ulov je direktno proporcionalna površini terena koja se pretraži. Za takav pristup najbolje je loviti “u driftu”, iz broda prepuštenog vjetru ili kurentu, po potrebi usporenog olujnim sidrom. Ja to u praksi radim tako da dovedem brod uz vjetar od trase koju želim pretražiti i pustim da ga vjetar lagano nosi, a ja pustim kančenicu. Ako sam ju pogodio, škarpina će zagristi čim pribor dotakne dno pa treba biti pripravan u tim prvim trenucima. Obično se osjeti samo jedan oštar ugriz, zapravo ona guta, usisava cijelu ješku i odmah se umiri na dnu, osim u slučaju kad se baci na gornju udicu, tada se otima pokušavajući se domoći dna. Ako ne ugrize u tim prvim trenucima znači da nije prisutna u neposrednoj blizini ješke, a kako to nije riba koja aktivno traži hranu već čeka da joj zalogaj priđe dovoljno blizu, nama razloga dalje držati ješku na tom mjestu i čekati ugriz koji neće uslijediti. Ja držim pribor na dnu ne više od pet do deset sekundi, nakon čega ga podižem metar-dva od dna i nakon jednakog perioda vraćam nazad. Pošto se brod lagano giba nošen vjetrom, svakim podizanjem i ponovnim spuštanjem pribor padne na novo mjesto, metar-dva udaljeno od prethodnog u smjeru drifta broda.

JEŠKANJE SRDELE

Postoje brojni načini ješkanja najuniverzalnije ješke na Jadranu, ovisno o tome kojoj ribi je namijenjena i koliki dio (ili koliko komada) srdele koristimo. Ovo je jedan brzinski, a dovoljno čvrst da izdrži nekoliko spuštanja na dubine do sto metara. Ovdje mi je primarno da se što manje rotira (i uvrće pjok) pri tonjenju i stoga mora ponirati glavom, a čvrstoća na udici mi je sekundarna jer je kod škarpine jedan griz dovoljan.

1. Ovo je odnos mog pjoka i prosječne srdele (neka vas ne brine i ako je duplo veća, sve će funkcionirati).
2. Prvom udicom ulazim u glavu srdele točno po sredini…
3. …i izlazim s gornje strane glave, također po sredini zbog simetrije da se što manje rotira.
4. Drugu udicu ovlaš zabadam u stražnji dio srdele.
5. Druga udica ne smije biti nategnuta jer će isparati leđa srdele, ona samo stoji tamo, dok prva drži srdelu.

Ovo zasigurno nije ni najrazrađeniji ni najčvršći način ješkanja srdele, ali je brz i ne zahtijeva dodatnu opremu kao elastični konac i slično. Isto bi pristupio i cijeloj giri, kraku hobotnice, filetu bukve, lokarde ili bilo kojoj duguljastoj ješki – prvu udicu na početak ješke da ju drži, drugu ovlaš u stražnji dio, tako ješka prirodno leluja i ne krivi se.

Svojedobno su se mogli naći koncepti “panule za škarpine”, nekakve modificirane kančenice produženih pjoka koja se vuče po dnu, al smatram da je taj koncept manjkav. Na pravom terenu za škarpine ne može se vući olovo po dnu ni par metara prije nego zapne u prvoj rupi. Kad smo kod toga, i koncept “olovo za gubljenje” mi je potpuno apsurdan s ekološkog i ekonomskog stajališta, pogotovo uz današnje cijene olova. Dakle, ideja podizanja i spuštanja pribora dolazi prvenstveno iz vječne težnje za što manjim gubitkom pribora, a kao nuspojavu može imati jedino povremeni ulov šampjera u periodima dok je odignuta od dna, što mi neće teško pasti. Pomicanje kančenice često neće moći pratiti pomicanje broda, pa kad primijetim da je previše zaostala izvučem je i ponovno spustim, a usput i prekontroliram ješku.

Na zagriz treba reagirati jakom kontrom koja može biti i zakašnjela s obzirom da škarpina cijelu ješku drži u ustima. Izvući ju je najbolje brzo, bez taktiziranja, i obavezno prihvatiti špurtilom da ne ispadne u samom finalu izvlačenja. Ciljani lov škarpine nije količinski ribolov, to je više stvar prestiža, lutrija zbog koje ćete se nekad vraćati kući bez ičega, ali nekad s ribom za kojom će se svi okretati po rivi. Stvar prestiža je i jesti ju dan poslije, bilo da je spremljena lešo, na brujet ili pečena na gradele. I za kraj, nemojte zaboraviti vratiti u more svaku kraću od 25 cm, to zaista ne bi služilo nikome na čast.