Osnove Fishfindera – 1. dio

Broj 36 / Ožujak / 2011.

U prošlom nastavku (broj 35., PR) pojasnili smo što bi trebao biti fishfinder, uređaj koji je ribolovcima najzanimljiviji od svih današnjih čuda tehnike. Pomoću njega je moguće otkriti prisustvo ribe, zanimljiv teren na kojemu se riba zadržava, znati trenutnu dubinu, temperaturu površine na trenutnoj lokaciji i još mnoge druge stvari bitne za dobar ribolov…

Piše: Srđan Kolundžić

Kod mnogih korisnika vrijedi pravilo da je najučinkovitiji način uporabe fishfindera traženje podvodne strukture u kojoj se zadržava riba, neki pak baš žele vidjeti samu ribu na ekranu (i ja sam jedan od takvih), međutim, sam stil korištenja nije bitan, bitno je da će i jednima i drugima i eventualno slijedećima, fishfinder sigurno pokazati mjesta na kojima nikako ne treba ribariti. Poznato je da se riba nalazi u samo 5% ukupnog vodenog prostora, stoga ova univerzalna osobina fishfindera nije za zanemariti. Kad se sve zbroji, nije toliko bitno da li ćemo naš uređaj zvati fishfinder, structurefinder ili no-fish finder, bitno je samo da se razne funkcije i parametri fishfindera što točnije namjeste za određene uvjete i željeni način ribolova i da se, naravno, slika dobivena na ekranu zna što preciznije interpretirati. Koliko će korisnik fishfindera biti uspješan u interpretaciji slike na ekranu ovisi o mnogo faktora. U prvom redu to je sam korisnik, nadalje i kvaliteta fishfindera i njegove sonde, a i kvaliteta same instalacije. O uspješnosti tumačenja slike na ekranu fishfindera govorit će se u ovom članku zajedno sa svim elementima koji bitno utječu na uspješnost rada sa fishfinderom. Mnogo brodova i brodica danas ima fishfinder kao obvezni dio ribarskog arsenala, te je izvan svake sumnje da fishfinder neće utjecati na ulov ribolovca u pozitivnom smislu, međutim, doista mnogi korisnici nakon duljeg rada sa fishfinderom ipak ne znaju dovoljno dobro protumačiti ono što im uređaj želi reći. Prije nego započnem sva moguća izlaganja tehničke prirode, mislim da bih vrlo jednostavno morao ponoviti samo neke od osnova bez kojih zaista ne bismo mogli ići dalje.

Osnove rada fishfindera

Ove osnove će vam pomoći da biste bolje razumjeli sliku na ekranu. Slika na ekranu predstavlja povijest sakupljenih odraza (echo-a) za određen vremenski period. Kod mnogih uređaja slika putuje s desna na lijevo (kod nekih se ovo može obrnuti, ali ovo je nekakav standardni smjer), što znači da su desni dijelovi slike svježiji, odnosno, noviji od onih u lijevoj strani ekrana. Tumačenje nekih odraza zna nekad biti malo teže. Brzina pomicanja slike ne ekranu fishfindera se redovito može korisnički namještati od spore do (najčešće) veoma brze. Mnogi misle da je brzina pomicanja slike automatska, odnosno, da automatika uređaja sama namješta ovu brzinu prema trenutnoj brzini broda (naravno, podrazumijeva se da je uređaju na raspolaganju podatak o brzini broda), međutim, takvo nešto još nijedan proizvođač nije uspio napraviti. Svojedobno je ovakvu funkciju prvi začeo norveški «Simrad», a danas imate ovu funkciju kod nekih proizvođača (Furuno, JRC…), međutim, za mnoge primjene ova funkcija ne radi najbolje. Uglavnom važno je znati da je za određene uvjete potrebno optimalno namjestiti ovu brzinu o čemu će biti riječi kasnije. Za «izvući» krajnje performanse uređaja potrebno je znati namjestiti mnoge funkcije. S druge strane, mnogi ribolovci, posebno početnici, vjeruju da je jedino dovoljno pritisnuti POWER tipku, te da će uređaj fino pokazati što se dolje nalazi, kakav je teren i što bi se moglo uloviti. Dakle, misli se da je slika fishfindera savršena i da je ona realna kopija onoga ispod nas, međutim, odgovor je da ta slika nije niti blizu onoga što je stvarno dolje. Uz svu snagu vojne tehnologije, ne možemo reći da smo razvili tako dobar uređaj koji će točno opisivati ozračeni podvodni 3D prostor, iako to možda zvuči nevjerojatno. Naš početak sa osnovama razumijevanja slike na ekranu pomoći će vam da razlučite između stvarnog svijeta i fishfinder svijeta. Primjerice, da li ste znali da je moguće:

• da ispod vas ima puno više ribe nego što se prikazuje na ekranu zbog toga što ih fishfinder jednostavno ne može odvojeno prikazati
• da zbog prirode zračenja fishindera velika riba može biti mala i obrnuto
• da možete čak vidjeti ribu uz dno golim okom, proći preko nje sa fishfinderom, a da ju fishfinder uopće ne prikaže zbog toga što je u mrtvoj zoni
• da mnogo puta odrazi ribe koji se vide na ekranu nisu nastali refleksijom od mesa i kostiju ribe ili da odraz od udice nije odraz od udice….
• da dubine detektiranih riba koje vam servira fishfinder uopće ne moraju biti niti približno točne
• da vi znate da je kut pokrivanja vašeg uređaja primjerice 60°, a slika na ekranu uključuje i odraze koji su sigurno izvan područja pokrivanja…

Uspješno razumijevanje osnova teorije fishfindera može mnogo pomoći pri interpretiranju i namještanju parametara fishfindera, kao i kod same instalacije, kako bismo postigli optimum kod vašeg malog fishfinder sustava. Ovdje se osobito misli na pravilnu instalaciju sonde i određivanje optimalnog mjesta za njenu ugradnju. Kako se u ovom članku pretežito piše “običnim ljudima”, odnosno, malim sportskim slatkovodnim i morskim ribolovcima sa skromnijim primanjima, može se pretpostaviti da će rijetko tko biti sposoban na kupnju uređaja skupljeg od 2.000,00 EUR, tako da je kompletan tekst orijentiran na neke normalne cijene, iako će i ove astronomske biti spomenute.

Signal odraza

Po Websteru, sonar je definiran kao uređaj koji odašilje zvučne valove visoke frekvencije (ultrazvuk) u vodu putem odašiljača i sonde te prima refleksije (vibracije) od objekata koji se nalaze na putu rasprostiranja ultrazvučnog vala. Uzrok refleksije u najčešćem slučaju je samo dno, međutim, to može biti i riba, podmornica, mina…. Fishfinder koristi isti princip rada. Ultrazvuk se rasprostire brzinom od oko 1500 m/s. Pošto fishfinder “zna” ovu brzinu, mikroprocesor uređaja mjeri vrijeme kašnjenja između odašiljačkog impulsa do pojave refleksije u prijamniku uređaja (ova refleksija se zove jeka odnosno «echo») te dobivene podatke konvertira u udaljenost, odnosno, dubinu. Ovo se nadalje prikazuje na ekranu uređaja u obliku dvodimenzionalne slike, što znači da dobivene odraze mora konvertirati u x/y koordinate za prikaz na ekranu uređaja. Kako čitav sistem radi sa impulsima, u principu, prije nego se ne primi refleksija prethodnog impulsa, neće se odašiljati slijedeći. Signal odraza (echo) je veoma male amplitude, te se mora pojačati u prijamniku uređaja. Koliko će odraz biti pojačan određuje korisnik ili automatika uređaja. Ovo je ona «osjetljivost» u izbornicima uređaja ili, kako se zna naći na engleskom, GAIN ili SENSITIVITY. Nakon mikroprocesorske obrade taj signal se vodi nekoj od prikazanih jedinica da bi

• upalio elementarnu točku na LCD ekranu (LCD piksel) ili (ako ćemo već uključiti sve prezentacijske načine od početka fishfindera) upalio rotirajući LED (svjetlosnu diodu) na flasheru
• uključio točku na katodnoj cijevi (CRT ekrani) ili pak
• poslao električni impuls putem igle koji će spržiti određeno mjesto na elektrostatskom papiru

Može se slobodno reći da flasheri i uređaji sa ispisom na papir spadaju u dinosaure fishfindera, a to se već događa i CRT uređajima. Međutim, ovi dinosauri su ovdje namjerno spomenuti jer se može vidjeti da je bar sa korisničke strane gledanja osnovni princip ostao isti.

KRATKA POVIJEST FISHFINDERA

Kako je objašnjeno u prošlom nastavku, termin «sonar» za fishfinder se uglavnom koristi samo u Americi. Ako Amerikanci žele biti još precizniji, onda će ove standardne fishfindere, kakve većina od nas poznaje, nazvati «standard downlooking 2D sonar». Za ovakve uređaje na ovim prostorima i šire upotrebljava se naziv fishfinder. Kako je fishfinder nastao od imena sonar od kojega je i sve počelo, možda je zgodno spomenuti da je sonar skraćenica engleskih riječi Sound Navigation And Ranging, što bi u slobodnom prijevodu bilo (ultra) zvučna navigacija i mjerenje udaljenosti». Početak se pripisuje legendarnom Leonardu da Vinciju koji je uronio jedan kraj cijevi u more, a na drugi kraj prislonio svoje uho. Odmah je zapazio da može čuti udaljene brodove i plivače dalje nego je to moguće putem zraka. Tijekom prvog svjetskog rata pojavio se patent u britanskom vlasništvu za uređaj koji može otkriti podvodni objekt (dosta velik objekt) putem ultrazvuka. Možda je interesantno spomenuti kako se patent pojavio točno mjesec dana nakon nesreće Titanica, dakle, 1912. godine. Nešto kasnije cjeloviti projekt je prebačen u USA gdje je usavršen i realiziran i do 1924. godine Amerikanci su imali sustave za otkrivanje podmornica i podvodnih mina pomoću uređaja kojeg su zvali «sonar». Nama sportskim ribolovcima je interesantna 1957. godina jer je tad na tržište izbačen prvi sportski sonar od strane Carla Lowrancea. 1959. Lowrance predstavlja i prvu prijenosnu izvedbu takvog uređaja koju naziva Little Green Box. To su bili prvi uređaji koji su koristili ultrazvuk visoke frekvencije izvedeni sa poluvodičkim komponentama. Ti uređaji predstavljaju početak elektroničke revolucije fishfindera. Njihova tadašnja cijena bila je oko 150 USD. Uređaji koji su tad bili na tržištu radili su na drugačijem principu prezentiranja odraza (nisu imali ekran) i zvali su se «flasheri». Godine 1972. Tom Mann i jedna tad mala američka tvrtka tad zajedno predstavljaju prvi vodonepropusni flasher koji se nazivao Super Sixty koji se prodavao pod Humminbird imenom. Legendarni Tom Mann je navodno tad isprobavao svoj uređaj zajedno sa razvojnim inženjerima na jednom američkom jezeru, te je tom prilikom rekao kako je uređaj brz kao kolibrić. Tako je Humminbird dobio ime. Taj događaj predstavlja pravu revoluciju u slatkovodnom ribolovu. Super Sixty je i dan danas najprodavaniji takav uređaj ikada. Po ovome se može reći da je sve počelo na slatkim vodama. Možda će zvučati nevjerojatno, ali ljudi su voljeli flashere, stoga se oni čak i danas proizvode osobito za «ice-fishing», a kako stariji korisnici fishfindera (i ne samo oni) ne mogu baš pravilno protumačiti sliku na ekranu, mnogi proizvođači su uveli «flasher-prikaz» u software svojih fishfindera tako da korisnici mogu kombinirati.

Osnovni dijelovi fishfindera

Svi fishfinderi se sastoje od dva elementarna dijela: uređaja i sonde. Oba dijela su jednako bitna. Uređaj sadrži ekran, tipkovnicu, memorijske i procesorske krugove, napojne krugove, razne prilagodnike te prijamnik i odašiljač fishfindera. Sonda je sa uređajem povezana žičano i njena je uloga pretvaranje električnih impulsa generiranih od strane odašiljača u ultrazvučne impulse u smjeru odašiljanja, te obrnuto, u smjeru prijama. Svi sportski fishfinderi koriste istu sondu za prijam i za odašiljanje. Razlike amplituda između odašiljanja i prijama su ogromne. Prijam i odašiljanje se izmjenjuju u ritmu frekvencije ponavljanja. Dakle, sonda je reverzibilni elektromehanički pretvarač koji je izrađen od nekog piezoelektričkog materijala. Ovaj materijal je kristalne strukture, obično izrađen u obliku diska od neke vrste keramike. Ovaj “disk” dosta puta zovu jednostavno piezo-element. Kako piezokeramički element ima svojstvo da mehanički vibrira pri narinutom naponu i obratno, ove vibracije se mogu iskoristiti za rad fishfindera. Sonde mogu imati niz ovih kristalnih elemenata koji vibriraju u ritmu radnih frekvencija fishfindera. Sonde se izvode u mnogim vrstama kućišta i na mnogo načina za različite primjene. Pritom se većinom misli na tip brodske školjke. Sad je lako zaključiti da će o učinkovitosti, pravilnoj instalaciji, odabiru i održavanju sonde umnogome ovisiti i performanse fishfindera. No o tome će više riječi biti nekom drugom prilikom.

Zračenje fishfindera

Moderni fishfinderi koriste različite načine zračenja, međutim, bitno je znati da se kod svih standardnih konfiguracija zračenja ultrazvučni snop (ili zraka, kako hoćete) rasprostire u obliku stošca, odnosno, u nekakvom konusnom obliku. Slike (dijagrami) zračenja koje nam serviraju proizvođači su idealizirane, jer je nemoguće postići zračenje baš točno u obliku stošca, ali za mnoge primjene ovakvi dijagrami mogu biti dovoljni. Svako zračenje je usmjereno prema dolje sa svojom glavnom laticom (engl. main lobe) na kojoj se i definira širina kuta u unaprijed dogovorenim točkama istog akustičkog pritiska (engl. dB downpoints), međutim, svaki snop van savršenog svijeta ima i svoje bočne latice (engl. sidelobes) koje su u principu smetnja koju je veoma teško otkloniti. Ova smetnja se potiskuje izvedbom sonde i mjeri se relativnim odnosnom između glavne i bočne latice. Bočne latice katkad mogu docrtati detalje na liniji dna koji su nerealni ili mogu prikazati ribu koja nije u definiranom snopu, stoga su njihovi odrazi zbunjujući. Korisnik mora prepoznati lažne odraze od bočnih latica na ekranu. Odrazi od bočnih latica se većinom javljaju na kamenitim i neravnim terenima sa blagim strminama. Postoje mnoge softwareske tehnike koje potiskuju ove odraze putem DSP-a (obrada digitalnog signala), ali i to premašuje okvire onoga što je sad primarni fokus ovog članka. Ovdje treba obratiti pažnju na ovo konusno zračenje koje je na kraju krajeva i jedna od mana fishfindera. Zračenje u obliku stošca je trodimenzionalno, dok je slika na ekranu fishfindera dvodimenzionalna, stoga je lako zaključiti da uređaj vrši pretvorbu 3D prostora u 2D površinu na ekranu. Kako je poznato, svaka pretvorba unosi gubitke. U našem slučaju, radi se o gubitku nekih informacija o ozračenom vodenom prostoru. Poslije će biti spomenuto što to mi ovdje gubimo, odnosno, što to ne možemo vidjeti. U principu, zračenje fishfindera može se podijeliti prema broju snopova, širini kuta i frekvenciji.

Širina kuta

Najjednostavnije zračenje jednog fishfindera je zračenje sa jednim snopom. Već je poprilično udomaćeno nazvati bilo koje zračenje prema originalnom engleskom nazivu, pa ovakvo zračenje gotovo svi nazivaju single-beam. Single-beam zračenje (sondu) karakterizira širina kuta i frekvencija, te je ovakvo zračenje redovito usko, a određivanje relativne lokacije podvodnog objekta u odnosu na sondu (brod) nije moguće, jedino je moguće saznati trenutnu dubinu i detektirati ribu ili neki drugi podvodni objekt u snopu. Dakle, ne može se znati da li je ozračena riba lijevo ili desno od broda, može se samo znati da je ona u snopu. E sad, ako se uzme u obzir da je snop širok 20°, što je kod većine sportskih fishfindera baš tako, sa takvim zračenjem se po dnu «gazi» krug promjera koji je jednak trećini od trenutne dubine. Dakle, ukoliko fishfinder prikaže ribu na 90 metara dubine mi možemo jedino znati da je ta riba ispod nas negdje u krugu od 30 m na 90 m dubine ili pliće (poslije ću objasniti zašto ovdje stoji ovo «ili pliće»), ali ne možemo znati da li je ona malo više lijevo, desno, naprijed ili nazad, što bi bilo korisno kad se radi o ovakvim dubinama. Ukoliko je sonda krivo postavljena ili je aktivnost valova jaka mi čak ne možemo znati ni da li je ona baš ispod nas. Vjerujem da ovakve dubine i nisu interesantne za slatkovodne ribolovce, pa pogledajmo kako bi bilo da imamo isti fishfinder u slatkoj vodi gdje se lovi na dubinama od 2 do 10-tak metara (uglavnom). Dakle, ako se uzme dubina od 3 m, naš krug je promjera 1m, što u mnogim slučajevima nije dovoljno područje pokrivanja jer bi korisnik morao puno više vremena provoditi u traženju pogodne lokacije za ribolov. Stoga se mnogi ribolovci (bilo slatkovodni ili morski) odlučuju za fishfindere sa sondama koje osiguravaju šire područje pokrivanja. Zračenje sa dva snopa je danas najčešće korišten fishfinder. Ovakav fishfinder nazivamo prema engleskom dual-beam. Kako je moguće da uređaj zna u kojem je snopu što detektirano, može nam to i prikazati. Stoga se kod ovakvih fishfindera može znati da li je riba otkrivena ispod nas ili negdje okolo, ali ne i gdje okolo. Snopovi su raspoređeni u nekakvom koncentričnom obliku, odnosno, postoje dvije zrake koje su naravno u obliku dvaju stožaca od kojih je jedan uži, a drugi širi. Ponekad su obje zrake iste frekvencije, međutim, većinom je uža zraka više, a šira niže frekvencije. Uža zraka je istog kuta kao i ona kod single-beam zračenja, dok šira zraka «gazi» krug po dnu čiji je promjer jednak trenutnoj dubini. Ovaj širi snop je obično 60°. Dakle, dual-beam sondu karakteriziraju dva kuta i često dvije frekvencije. Nadalje, postoje zračenja koja osiguravaju još šire područje pokrivanja, još više snopova sa različitim frekvencijama, kao i zračenja kod kojih se zrake ne usmjeravaju okomito na dno već su manje ili više bočno usmjerene, ali na njih ćemo se kasnije vratiti.

Različite frekvencije

Svaki fishfinder zrači sa određenim brojem zraka odnosno snopova. Svaki od snopova karakterizira njegov kut i frekvencija. Frekvencija je broj titraja u sekundi i kod primjene u fishfinderima mjeri se u kHz. Prije sam spomenuo da je fishfinder sa dva snopa različitih frekvencija danas nekakav standard i da se mnogi odlučuju baš za ovakve uređaje. Poprilično sam uvjeren da svaki proizvođač fishfindera može argumentirati zašto baš radi na toj i toj frekvenciji, međutim, dosta toga o izboru radne frekvencije je rečeno prije mnogo vremena tako da sad razvojni inženjeri primjenjuju rezultate nekih davnijih istraživanja. Razvojni inženjeri moraju odmah odlučiti na kojim će frekvencijama fishfinder raditi, pritom uzimajući u obzir niz faktora. Veoma važan faktor u tome je i ciljano tržište. Garmin je primjerice imao u ponudi (ili još ima, ne znam točno) uređaje koji zrače sa dva snopa istih frekvencija, samo je jedan uži, a drugi širi. Ovakve uređaje Garmin reklamira kao fishfindere za slatkovodnog ribolovca. Dalje u tekstu se može vidjeti čime je argumentiran ovakav Garminov marketing. Kod dual-beam zračenja obično je širi snop niže frekvencije. Te niže frekvencije su danas obično 28, 38, 50 ili 83 kHz, dok su ove zadnje dvije osobito popularne. Kod novijih linija fishfindera u Garminovoj ponudi zna se sad naći brojka i od 77 kHz. Niže frekvencije gotovo uvijek povlače za sobom i širi snop koji je negdje oko 60°. To je zbog toga što je snop sa ovakvim kutom zračenja lakše izvesti za istu cijenu nego da se to ide raditi sa višim frekvencijama. Više frekvencije opet povlače za sobom uži snop, što je također lakše izvesti nego da se to ide raditi sa nižim frekvencijama. Danas se za više frekvencije upotrebljava frekvencija od 200 kHz, međutim, moguće je pronaći i ponudu frekvencija od 192, 175, 384, 455 pa čak i 800 kHz. Bitno je znati da se ultrazvuk više guši prilikom prolaska kroz vodu što mu je frekvencija viša, tako da se sa višim frekvencijama ostvaruju manji dometi. Kako mnogo proizvođača želi pokriti što više tržišta sa samo jednim modelom uređaja i sonde, obično se nude dual-beam uređaji. Niska frekvencija ostvarit će domete redovito više od 150 m, dok će se uska zraka više frekvencije (obično 200 kHz) brinuti za detaljniju sliku. Sa višom frekvencijom (koju obično zovu centralni snop) osigurat će se bolji detalji slike. Viša frekvencija će prepoznati male promjene na dnu, detektirati manju ribu, manje podvodne grane, općenito, pružit će viši stupanj detalja na slici fishfindera, ali će područje pokrivanja biti manje. Svojedobno je poznati japanski proizvođač fishfindera, FURUNO, objavio da su rezonantne frekvencije zračnih mjehura koji se mogu naći u vodi i/ili moru one ispod 115 kHz. Zbog toga te frekvencije smatramo niskim. Stoga će biti jasno da će snopovi nižih frekvencija prije «kupiti» slojeve mjehura, vegetacije i mikroorganizama koji se nalaze pri površini vode ili mora. Ovo se zovu smetnje od površinskog sloja. Ove smetnje bit će snažnije izražene na nižim frekvencijama i širim snopovima. Kako se pri naprednijem radu sa fishfinderom redovito koriste obje frekvencije radi usporedbe, a niže frekvencije su uvijek snažniji odrazi, većina fishfindera ima posebne krugove namještanja pojačanja (Gain ili Sensitivity) za svaku frekvenciju. Humminbird je ovaj «problem» riješio sa balansom pojačanja gdje se određuje koliko će niža frekvencija biti manje ili više pojačana od više frekvencije.

Kako se u slatkovodnom ribolovu radi sa malim dometima, Garmin je u nekim svojim modelima predstavio fishfindere koji imaju dva kristala u svojoj sondi. Sonda radi na 200 kHz sa oba snopa, samo što je jedan širi, a drugi uži. Ovakve uređaje Garmin reklamira kao slatkovodne fishfindere, jer je odlučio da su frekvencije ispod 200 kHz neprimjenjive na slatkim vodama (ponekad i tu ima istine), međutim, takav rad ima i određene mane koje se manifestiraju u prvom redu u maloj brzini pomicanja slike na ekranu pri radu sa obje zrake. Potrebno je znati da je i kod standardnog rada sa dvije različite frekvencije (primjerice, 83 i 200 kHz) brzina pomicanja slike manja, ali kad su to još dvije iste frekvencije (200 kHz), onda je ona još manja. Problem nije u ničemu drugom nego u vlastitoj interferenciji. Kad imate dvije frekvencije dovoljno udaljene jednu od druge, onda je to lakše filtrirati da se ne bi dogodilo da prikazujete odraze od recimo 50 kHz u polju za 200 kHz i obratno. Kad je frekvencija oba snopa ista, onda morate čekati da akustična energija jednog vala potpuno nestane da biste uključili odašiljač drugog snopa da ovaj prvi ne bi primio drugog i obratno, jer ako se to dogodi, onda ovakva konfiguracija nema svrhe jer ne biste mogli točno znati što je u širem, a što u užem snopu. Kako zbog ovoga morate više čekati da bi energija prethodnog snopa (snopovi se izmjenjuju i odašilju i primaju u ritmu …širi, uži, širi, uži…) potpuno nestala, fishfinder je općenito sporiji. Ako želite zadržati neku konkurentsku brzinu pomicanja slike, jednostavno morate ići na neki kompromis i otkinuti neke druge karakteristike o kojima sad ne bih ni želio govoriti. Da biste zadržali sve potrebne parametre za analizu odraza u nekim normalnim granicama i danas modernim okvirima po meni je dovoljno primijeniti frekvenciju drugog snopa što i rade mnogi drugi proizvođači. Tako primjerice dual-beam fishfinder koji radi na 50 i 200 kHz ne mora toliko dugo čekati odraz od 200 kHz da bi uključio odašiljač za ping od 50 kHz jer su snopovi različitih frekvencija. Uglavnom, morate znati da se pri razvoju fishfindera uvijek radi s kompromisima, dakle, savršenstvo ne postoji. Na kraju krajeva i dual-beam zračenje je kompromis. S jedne strane imate bolji detalj, a manje domete i manje područje pokrivanja i obratno. Ovdje je potrebno još znati da se frekvencije svakog pojedinog impulsa fishfindera (taj impuls se naziva PING) dosta puta nazivaju radne ili izlazne frekvencije, međutim, pravi izraz za njih je noseća frekvencija jer ona nosi informaciju o podvodnom prostoru koji je ozračen. Sa ovim frekvencijama se modulira frekvencija ponavljanja, te se ove dvije frekvencije ne bi smjele miješati. (Nastavak u idućem broju)

Check Also

Urbani ribolov

Ribolov, osobito u urbanim sredinama postao je novi način života. Ako pokušate shvatiti ili se pridružiti ovim momcima shvatit ćete da nije riječ o modi nego o načinu života. Adrenalin koji oni traže šuljajući se noću i obilazeći luku, okoliš koji je toliko degradiran rukom čovjeka i pratećom industrijom u potrazi... Piše: Antonio Varcasia