Podvodnjaci iz plitkog

PR More / Broj 26 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2019.

Iduće što čini dobrog ribolovca prikradanjem je poznavanje ponašanja ribljih vrsta u ovom periodu; objasnit ćemo na primjeru podlanice i cipla…

Piše: Ante Kolanović

Jesen je period koji praktikanti podvodnog ribolova prikradanjem, ili šuljanjem, najviše vole i nestrpljivo iščekuju. Uvriježeno je mišljenje da se u ovom periodu u samom plićaku može sresti gotovo svaka podvodnim ribolovcima važna vrsta, i to prosječno većih dimenzija nego što je to u ostatku godine. Međutim, mnogi se podvodni ribolovci, imajući velika očekivanja, na kraju razočaraju jesenskim ribolovom, ostvarujući lošije ulove nego što su imali u ljetnom periodu.

Za početak, jesenski uvjeti drugačiji su od ljetnih. Manje je ljudskih aktivnosti na moru, dan je kraći, kišni periodi su češći i intenzivniji, temperatura mora pada. Sve to uvjetuje promjene u ponašanju ribe u odnosu na ljeto. Mnoge vrste ulaze u ciklus mrijesta, ili, poput podlanice, kreću s intenzivnim hranjenjem kako bi se za njega pripremile.

Podvodni ribolovac koji se želi prilagoditi jesenskoj shemi podvodnog ribolova prikradanjem mora za početak imati adekvatnu opremu, a ona podrazumijeva podvodnu pušku na laštik oko 90cm dužine (klasična puška ili roler), odijelo koje je s vanjske strane otporno na habanje, grebanje i porezotine te masku s velikim vidnim poljem. Pojedinačno, odijelo je zasigurno najvažniji dio opreme i njemu treba posebno posvetiti pozornost, bez obzira na doba godine i tehniku kojom planiramo loviti. Ako nam je hladno, bilo kakav boravak u moru bit će kratkotrajan. Srećom, danas u Hrvatskoj imamo odličan izbor mjesta gdje možemo nabaviti odijelo savršeno prilagođeno našim potrebama. Tvrtka Dive In specijalizirala se upravo za proizvodnju odijela za podvodni ribolov te je u stanju isporučiti odijelo do u detalj prilagođeno i najsitnijim individualnim zahtjevima svakog kupca. Generalno, uvijek je bolje, pogotovo kod dužeg boravka u moru, da nam je malo vruće nego da nam je malo hladno. Osobno, od listopada nadalje, za tehniku prikradanja, uvijek oblačim isključivo 7mm debelo spaccato odijelo. Spaccato znači da je s vanjske strane odijela tkanina te da je odijelo i lijepljeno i prošiveno. To znači da je ono značajno otpornije na razne rezove, grebanja i slične neugodnosti koje svako odijelo trpi prilikom prikradanja. Za početnike ono je svakako najbolji izbor jer se i lakše oblači i skida. Lišo odijelo isto je i s unutarnje i vanjske strane. Pruža bolju toplinsku izolaciju, vrlo se brzo suši pa nam dok u gumenjaku idemo s pozicije na poziciju nije hladno, ali je mnogo osjetljivije na paranje, grebanje, porezotine i druge neželjene pojave. Međutim, zbog bolje toplinske izolacije, manjeg otpora u moru jer je potpuno glatko, iskusni podvodni ribolovci koji preferiraju dublji ribolov koriste ga radije nego spaccato odijelo.

Za plitko treba više olova

S obzirom da se roni u plitkom pojasu, moramo se opteretiti olovom toliko da plutanje na površini ne iziskuje napor, a da uranjamo bez snažnog i bučnog mahanja perajama. S obzirom na planiranu dubinu ronjenja, prilagođavamo i balans olovima. Pravilan raspored i količina olova od presudne su važnosti. Ako to nismo učinili dobro, uzalud nam sve drugo. Moramo moći plutati bez da se pomažemo perajama, a opet, kad zaronimo na dno, ne smijemo imati problema s ostajanjem na dnu, tj. uzgon nas ne smije vući prema gore jer inače moramo ulagati trud i snagu hvatajući se grčevito za kamenja i razne izbočine. Valja napomenuti: premda se roni u plitkom moru, zbog relativno velike količine olova, jesenski podvodni ribolov prikradanjem može biti vrlo opasan te nikad ne smijemo pretjerivati s trajanjem urona. Sama količina olova je indvidualna i ovisi o debljini ronilačkog odijela, materijalu od kojega je napravljen, i našoj fizionomiji. Raspored je međutim uglavnom isti – utege do pola kilograma stavljamo na svaku nogu, većinu na jedan ili dva pojasa, i ostatak u prsluk. Jesmo li pravilno rasporedili olova shvatit ćemo čim uđemo u more. Ako smo, recimo, naumili roniti na dubini od 0-4 metra, na terenu koji se polako i ravnomjerno spušta u dubinu, tj. nije strm i ne krećemo se stoga tik uz obalu, a stavili smo svo olovo oko pojasa, imat ćemo poslije velikih problema s boli u vratu, jer ga stalno moramo izvijati da bismo vidjeli ispred sebe. Također, s obzirom na veliku težinu oko pojasa, riskiramo i bol u leđima. Pravilan balans olovima postavit će nas u malkice nakošen položaj kad plutamo, gdje težina olova koja nam je za pojasom neće djelovati okomito na našu os, nego malo više prema kukovima i nogama pa ćemo vrat morati manje izvijati. Također, peraje će nam biti lakše držati ispod površine čime ćemo jednostavnije izbjeći nepoželjnu buku prilikom plivanja. Ukoliko ronimo u 5 mm debelom odijelu, onda je olova za noge uglavnom bolje izbjeći, jer ćemo često perajama grebati po dnu i nepotrebno plašiti ribu.

Sljedeće što moramo je poznavati samu tehniku prikradanja. Ono se može izvoditi tik uz obalu (što uglavnom nije moguće ukoliko je obala plitko položena i ravna) ili možemo zaranjati na neku točku pa potom od nje krenuti s prikradanjem. U svim se člancima o tehnici prikradanja uvijek ističe primjer mačke i goluba. Mačka promatra goluba sa sigurne udaljenosti, približavajući mu se od zaklona do zaklona samo u onim trenucima kad golub ne gleda u njezinom smjeru. Podvodni ribolovac prikradanjem koristi sličnu taktiku čak i kad ne vidi ribu. Ide jako polako, povlačeći se slobodnom rukom po dnu (u prikradanju peraje koristimo u 90% slučajeva samo za uron i izron) od zaklona do zaklona. Svaki od njih mu je referentna točka s koje promatra okolinu u pokušaju da uoči potencijalnu lovinu. Idemo li dovoljno polako najbolje možemo provjeriti po ponašanju ribe kad stanemo na neku referentnu točku. Ako je sitna riba u okolini znatiželjno krenula prema nama, znači da ju svojim kretanjem do tada nismo pretjerano uplašili. Generalno, možemo reći da tražimo brzinu laganog hoda kornjače po livadi. Iskustvom ćemo steći osjećaj kad možemo brže, kad sporije. Ukoliko lovimo uz samu obalu, slobodnom se rukom jednostavno povlačimo hvatajući se za kamenje. Ako smo dalje od obale, zbog male dubine ispod nas nije preporučljivo koristiti peraje dok na površini plivamo i pretražujemo teren. Umjesto toga, slobodnom rukom, koju držimo tik uz tijelo, radimo kratke lagane zamahe. Perajanje je često bučno, stvara jake valove koje ribe pomoću osjetila bočne linije mogu osjetiti mnogo prije nego ju mi vidimo, što je posebno očito u plitkom moru. Naravno, perajanje na površini nemoguće je u potpunosti izbjeći. Važno je napomenti da ukoliko ronimo na području koje karakteriziraju duboki kanali, visoke stijene i trava, moramo stalno provjeravati svaki ugao za kojega ćemo za nekoliko trenutaka zaći, svaki kanal preko kojega ćemo uskoro proći. Često se dogodi da se riba hrani baš u tom kanalu preko kojega prolazimo, a nismo ju vidjeli iz daljine jer je bilo cijelo vrijeme iza njega zauzeta hranjenjem. Svaki je podvodni ribolovac doživio da se odjednom našao oči u oči s velikom podlanicom, pola metra od sebe, koju nije vidio jer se cijelo vrijeme hranila iza nekog velikog kamena. Zlatno je pravilo, upravo iz tog razloga, da su nam pogled i puška uvijek okrenuti u istom smjeru.

Često će nam se dogoditi da kad stanemo iza nekog kamena i ugledamo ribu, ona u isto vrijeme ugleda i nas. U tom trenutku prikradanje se pretvara u klasičnu čeku: čekamo da nam riba sama priđe na puškomet. Naravno, ne krene svaka riba odmah prema nama, dapače, u većini slučajeva riba nepovjerljivo prestaje raditi što je do tad radila i nervozno se vrti u mjestu držeći nas na oku. Ono što možemo učiniti da joj isprovociramo znatiželju je nekoliko stvari:

  • lagano se povlačiti dublje u zaklon, kako bi pomislila da smo mi ti koji se bojimo nje
  • lagano zagugutati kako bismo joj potaknuli znatiželju
  • zagrebati prstima po dnu i podići malo pijeska
  • kucnuti drškom puške u dno

Ono što svakako trebamo učiniti jest malo pognuti glavu i gledati ribu samo periferno, a koju ćemo od ovih gore spomenutih taktika upotrijebiti najviše ovisi o vrsti ribe koju pokušavamo privući. Npr. kod podlanice gugtanje rijetko pali, veće šanse imamo ako se počnemo malo povlačiti u zaklon. Ta taktika uglavnom uspijeva i kod brancina. Podizanje pijeska najviše pali kod ovčice, s obzirom da je riječ o vrsti koja se upravo tako hrani. Kucanje drškom u dno nije preporučljivo ako nam teren i zaklon ne omogućuju da to izvedemo tako da riba ne vidi. Štogod da se odlučimo učiniti, vrlo je važno da niti u jednom trenutku ne gubimo ribu iz vida.

U drugoj, boljoj situaciji, ugledali smo ribu koja nije ugledala nas. Tada joj se pokušavamo približiti na puškomet na način da nas uopće ne osjeti sve dok nije prekasno. Uvijek je bolje pokušati joj prići iz smjera dubljeg prema plićem (ako nam naravno teren i situacija to dozvoljavaju), s obzirom da većina ribe na osjet opasnosti uvijek bježi prema dubljem. Ako se odjednom pojavimo iz tog smjera, šanse su da će se na trenutak zbuniti, dajući nam još sekundu-dvije vremena da ostvarimo ulov.

Ako je more mutno, što u nekim periodima kad se temperatura mora naglo spušta ili diže zna često biti slučaj, prikradanje će nam biti otežano jer se riba mnogo manje oslanja na vid, a više na osjetilo bočne linije. U tom slučaju možemo pokušati pribjeći malom triku; zastanemo u neki usjek u obali i bacamo kamenčiće par metara ispred sebe. Često će kakva znatiželjna podlanica ili brancin doći pogledati što se događa.

Prikradanje je svakako jedna od težih i zahtjevnijih tehnika za savladati, pogotovo u današnje vrijeme kad je ribe sve manje, a ribolovaca sve više. Obalni pojas napadnut je od strana svih vrsta ribolovaca te se riba u njemu sve manje osjeća sigurnom. Međutim, uz malo upornosti i razmišljanja, još uvijek možemo ostvariti ulove kojima ćemo se moći pohvaliti.

Check Also

Ribolov iz kajaka na moru

Kajak je savršena opcija za ribolovce koji nemaju čamac ili brod, a htjeli bi se približiti ribi koja je često udaljena od obale. Sa kajaka ju možete lakše locirati upotrebom sonara i možete ju loviti raznim ribolovnim tehnikama, pa čak i panulom... Piše: Zdravko Šavor